Miran Šabić

Gotovo je nemoguće detektirati koja je lažna, a koja stva­rna slika Mirana Šabića, kao što je to nemoguće učiniti sa slikom našeg današnjeg okružja pošto su prizori naše urbane svakodnevnice i nasilja nad prirodom sami po sebi nadrealni. Čovjek, premda nije fizički prisutan itekako postoji na Miranovim platnima, jer on je onaj generator koji je svojim ishitrenim i (ne)promišljenim postupcima doveo našu civilizaciju na rub egzistencijalnog opstanka.

It is almost impossible to detect which is a false and which is a real image of Miran Šabić, as it is impossible with the image of our surrounding today, given that the scenes of urban daily life and violence over nature are in themselves surreal. Man, although not physically present, definitely exists in Miran’s canvases, because he is the generator whose reckless and (in)considerate actions have brought our civilisation to the verge of existential survival. 

Mladen Lučić

Svaka od haiku pjesama Luka Paljetka usprkos naoko jednostavnosti i kratkoći pažljivom čitatelju otvara prozor u svijet dubokih osjećaja. To je u slučaju Paljetka svijet misli i osjećaja vezanih uz prolaznost vremena, razmišljanje o vlastitom životu. Posebno je to vezano uz poziciju bolničkog kreveta iz kojeg promatra okolinu. Tri stiha otkrivaju cijeli spektar misli i osjećaja. Shvatio sam da ne bi bilo dobro napraviti minimalističke grafike jer u njima ne bih mogao prikazati smisao tih pjesama. Zato sam odlučio da u svojim radovima moram imati mnoštvo detalja, linija, razne vrste tekstura. Pokušao sam graditi kompleksne prizore koji nisu ništa drugo nego jednostavni prikaz mojeg doživljaja prirode i okoline, čak bih mogao reći neke svakodnevice. Cilj mi je bio da u gledatelju pobude neki osjećaj nostalgije, prolaznosti, ali i osjećaj mira koji priroda pruža. Upravo je te osjećaje Luko utkao u svoje pjesme.

Each of Luko Paljetak’s haiku poems, despite their apparent simplicity and brevity, opens a window into the world of deep feelings for the careful reader. In the case of Paljetak, it is the world of thoughts and feelings related to the passage of time, thinking about one’s own life. This is especially related to the position of the hospital bed from which he observes the surroundings. Three verses reveal the entire spectrum of thoughts and feelings. I realized that it wouldn’t be good to make minimalistic images because I wouldn’t be able to show the meaning of those songs in them. That’s why I decided that in my works I must have a lot of details, lines, various types of textures. I tried to build complex scenes that are nothing but a simple representation of my experience of nature and the environment. I could even argue, an images of everyday life. My goal was to evoke in the viewer a feeling of nostalgia, transience, but also a sense of peace that nature provides. It was precisely these feelings that Luko wove into his songs.

Vodeći se teorijom neuroznanstvenika Erica R. Kandela koji je istraživao način kojim mozak pamti putem slika, autor prisjećanje koje je Proustu pomoglo da napiše svoje životno djelo, ne koristi kao jedini izvor svojeg sižea. Sjećanju na prizore koje je vidio na svojim putovanjima Miran dopušta vlastito tumačenje, ne ograničavajući se sinestezijom nastalom nekim kolačićem ili čajem. Njegov kolačić je prostranstvo njegovih iskustava ponekad odmaknutih od stvarnosti i prepuštenih nikad viđenim ili prilagođenim krajolicima stanju njegova duha… Ne zadovoljivši se samo promatračem koji promatra i traži estetiku u viđenom potiče nas na mentalnu igru istraživanja njegovih stvarnosti i imaginacije… Mentalne slike kolažirane na kreativan način razotkrivaju nesvakidašnji pristup autorskom nadahnuću proizašlom iz kognitivne teorije emocija i percepcije memorije.

Iz predgovora izložbe Mentalni kolaž, dr. sc. Antonia Došen

Guided by the theory of neuroscientist Eric R. Kandel, who researched the way the brain remembers through images, the author does not use the recollection that helped Proust write his life’s work as the only source of his plot. Miran allows his own interpretation of the memories of the scenes he saw on his travels, not limited by the synesthesia created by a cookie or tea. His cookie is the vastness of his experiences, sometimes removed from reality and left to never-seen or adapted landscapes to the state of his spirit… Not satisfied with just being an observer who observes and looks for aesthetics in what is seen, he encourages us to play a mental game of exploring his realities and imagination… Mental images collaged in a creative way they reveal an unusual approach to the author’s inspiration derived from the cognitive theory of emotions and memory perception.

From the foreword of the exhibition Mental collage, Ph.D. Antonia Došen

Serija Urbana prolaznost niz je kompozicija koje prikazuju građevine u krupnom planu čije konture umjetnik naglašava jakim obrisnim linijama, dinamizira finom modelacijom tkiva arhitektonskih elemenata i vegetacije te ostavlja statične ravnomjerne i bezvremenske bjeline obzorja koje smješta u horizontalni kadar dajući im karakter bliskog pogleda na vizualnu pripovijest o industrijskom krajoliku. Iako građena za ljude, mjesta koja prikazuje pusta su, što im daje dodatnu auru prolaznosti i napuštenosti.
Iz predgovora grafičke mape “Urbana prolaznost”,  Vesna Kedmenec Križić

The Urban Transience is a series of compositions depicting buildings in close-up whose contours the artist emphasizes with strong outlines, dynamizes with fine tissue modeling of architectural elements and vegetation thus leaving static, even and timeless whiteness of the horizon. He places them in a horizontal frame giving them the character of a close view at a visual narrative of an industrial landscape. Although built for people, the places he depicts are deserted, giving them an extra aura of transience and abandonment.
From preface of printmaking portfolio “Urban Transience” , Vesna Kedmenec Križić

Trostavačna serija More, Šuma, Planina temelji se na istraživanjima odnosa prirode, grafičke matrice i vizualnog iskaza pritom aktivno integrirajući prirodne procese u stvaranju djela. Eksperimentirajući s matricama kreiranima pod utjecajem prirodnih elemenata (vode, zemlje, zraka…), Šabić stvara osnovu na koju u daljnjem umjetničkom prosedeu iscrtava u bakropisu organičke motive istovjetne onima na zatečenim lokalitetima. Isječke morskog, šumskog i gorskog krajolika otiskuje u crno-bijele, tonski razrađene prikaze. Grafičke listove potom oprema u lightboxove oblikujući objekte komprimiranih, duktusno slojevitih odraza prirode izmaknutih iz stvarnosti. Prostorno-vremenske prosedejne postupke dokumentira i videoradom kojim proširuje diskurzivni prostor rada otkrivajući njegovo nastajanje.
Iz predgovora kataloga “Heterotopijska mjesta”,  Vesna Kedmenec Križić

The three-part series Sea, Forest, Mountain is based on research of the relationship between nature, graphic matrix and visual expression, while actively integrating natural processes in the creation of works. Experimenting with matrices created under the influence of natural elements (water, earth, air…), Šabić creates a basis on which in further artistic prose he makes etchings of organic motifs identical to those in the existing localities. He depicts parts of the sea, forest and mountain landscape in black and white, tonal elaborations. The graphic sheets are then fitted into lightboxes shaping objects of compressed, ductally layered reflections of nature eluded from reality. He also documents spatial-temporal prose procedures with video work, which expands the discursive space of work by revealing its origin.
From preface of catalog “Heterotopic Sites” , Vesna Kedmenec Križić

Motivaciju za projekt Vremenska kapsula Šabić pronalazi, kako sam ističe, u strasti prema biologiji i prirodoslovnim muzejima. Točnije, riječ je o opčinjenosti muzeološkim prezentacijama biljnih i životinjskih primjeraka tipičnih za prirodoslovne muzeje kraja 19. st. Pomno istražujući načine prezentacije i proučavajući izloške u prirodoslovnim muzejima, Šabić pristupa obradi i konzervaciji predmeta, a time i sjećanja, u ulozi kustosa – istraživača. …Predmeti redom serijske proizvodnje naslikani u akvarelu i preneseni u grafičke listove zadobivaju jedinstvenu prirodu i novo značenje za umjetnika. Upravo ti radovi postaju autorova vremenska kapsula u kojoj su igračke, sitni predmeti i uspomene na njih sačuvani, a spajajući aktivnosti skupljača, arhivista, umjetnika i kustosa Šabić rekonstruira vlastitu biografiju i materijalizira svoja sjećanja. …Kroz vješto infiltriranje vlastite kolekcije u MSU, Šabića promatramo kao nasljednika duge tradicije umjetnika koji inteligentno i suptilno subvertiraju skupljačke principe muzejskih institucija. Pri tom umjetnikov izvrstan formom izveden memorijski repertoar i kod posjetitelja budi reminiscencije na prošlost te potiče da i sami postanu skupljači vlastitih uspomena.
Iz predgovora kataloga “Vremenska kapsula”, Kristina Bonjeković Stojković

Šabić emphasises that he was motivated for the Time Capsule project by his passion for biology and natural history museums. Specifically, he was fascinated by typical late 19^th-century natural history museum presentations of flora and fauna specimens. By meticulously investigating and studying how exhibits at natural history museums were presented, Šabić approached processing and conserving objects and memory as a curator-researcher. …The objects, all serially produced, painted in water-colours and reproduced on graphic sheets, acquire a unique nature and new meaning for the artist. They become his ‘time capsule’ in which toys, small objects, and memories are stored. Šabić brings together the activities of collectors, archivists, artists, and curators, reconstructing his own biography and materialising his memories. …Šabić skilfully infiltrates his own collection into the MSU, so we can consider him an heir of a long tradition of artists who have intelligently and subtly subverted the collection principles of museum institutions. Thus, the artist’s excellent memory repertoire, executed by form,induces visitors to reminisce about the past and encourages them to become collectors of their own memories.
From preface of catalog “Time Capsule” , Kristina Bonjeković Stojković

U likovnom dijelu doktorske disertacije kao polazišnu točku koristim videoradove u kojima snimam iskaze prijatelja i rodbine, koji se baziraju na proživljenom trenutku koji je, po njihovom mišljenju, definirao naš odnos. Videorad je samo polazišna točka, dok se glavni praktični dio rada sastoji od crteža predmeta koje sam istaknuo kao dokaze tih priča, odnosno kao tragove ispričanog trenutka. Meni se kao autoru i prevoditelju izabrane priče iz doživljaja nije problem povezati s originalnom pričom, jer sam osobno u njoj sudjelovao, te ona čini dio moje memorije. Umjesto doslovnog prikaza ispričanog trenutka odnosno “ilustra­cije” tog događaja, priču pričam pomoću predmeta koji su korišteni u određenoj situaciji na koju se odnosi priča druge osobe o meni. No, posjetitelju izložbe ostaje da poveže priču iz videorada s crtežima predmeta, te pomoću vlastite mašte vizualizira ispričani trenutak. Ovime se ostavlja mogućnost izazivanja reminiscencija kod posjetitelja na neko slično vlastito iskustvo zahva­ljujući korištenju odnosno likovnom prikazu određenog predmeta.

In the artistic part of my thesis the point of departure for me are vide­os in which I recorded my friends and relatives’ accounts of a moment we experienced together, which, in their opinion has defined our relationship. These videos are merely a starting point, while the major, practical part of the thesis consists of the drawings of the objects I highlighted as evidence of the depicted stories, as traces of the narrated moment. It was not difficult for me as an author and translator to relate to the original story since I personally took part in it and it constitutes part of my memory.Instead of providing a literal representation of the narrated moment, i.e. giving an illustration of the event, I tell the story through objects used in a particular situation narrated by somebody else and involving myself. In that way it is up to the visitor of the exhibition to relate the story depicted in the video with the drawings of various objects, to use their own imagination to visualize the narrated moment. In this way the spectator is given the opportunity to evoke and reminisce on similar experiences of their own by looking at the artistic representations of certain objects.

Imajući na umu iznimno skupe materijale potrebne za izradu tradicionalnih grafika, odlučio sam istražiti da li postoji mogućnost produkcije grafičkog otiska za 0 kuna. Iskoristio sam stari ormar kojeg sam se već više godina želio izbaciti iz ateliera, koji mi je u radu postao matrica za rezbarenje drvoreza, te okvir za izradu papira. Ostale komade ormara sam zapalio, te od dobivenog pepela i čađe, uz dodatak starog lanenog ulja, napravio sam gustu grafičku uljanu boju. Od ostataka papira iz ateljea, novina i raznog papirnatog otpada ručno sam izradio papire za grafiku. Natopio sam papire vodom i pomoću miksera napravio papirnu pulpu. Procijedio sam pulpu kroz mrežicu za komarce napetu preko okvira od vrata ormara, te ju pretvorio u novi papir. Naposlijetku, iskoristio sam napravljenu boju, matricu te papir kako bih otisnuo grafiku s motivom tog istog ormara. Osim samog otiska rad se sastoji od svih dijelova ormara i materijali koji su mi poslužili u izradi rada, kao i foto i video dokumetacije procesa stvaranja rada.

Bearing in mind the extremely expensive materials necessary for the production of traditional printmaking, I decided to investigate whether there is a possibility of free print production. I used an old closet that I wanted to move from my studio for many years, which in my work became a matrix for carving wood carving, and a framework for making paper. I burned the leftovers of closet, and the resulting ashes I mixed with old linseed oil to make  printmaking ink. From leftover newspapers and various paper waste from my studio, I made the new printmaking papers. By soaking the paper in water and by using hand mixer I made paper pulp. Than I strained pulp through mosquito net stretched over the closets door frame, and it turned into new paper. Finally, I used handmade printmaking ink, matrix and paper to make print with the motive of the same closet. In addition to the print, the instalation consists of all parts of the closet and materials that I used  in work , as well as photo and video documentation of the work creating process.

U seriji litografija i crteža Sjećanja na djeda pokušao sam kroz likovnu umjetnost prikazati pojam metonimije te ga povezati sa svojim sjećanjima na djeda s kojim sam odrastao. Pokušao sam tugu gubitka voljene osobe prenijeti u seriju radova sa motivima iz života i dragim sjećanjima.  Želio sam pomoću detalja iz njegovog života i sagledavanjem  predmeta  koje je koristio i volio pronaći poveznice sa vlastitim životom te otkriti u kojoj su mjeri ti predmeti utjecali na moj život. Umjesto doslovnog prikaza nekog trenutka ili ilustracije nekih događaja provedenih sa djedom, bazirao sam se na na predmete koje je on volio i koji me podsjećaju na njega.  Poput njegove kožne torbe, igračih karata te šaha koji mi je poklonio. Kroz likovnost sam nastojao istražiti i pronaći poveznice u vlastitom karakteru, fizičkom izgledu, sličnim navikama te predmetima interesa sa djedom.  U ovoj seriji radova želim prikazati kako nas djela ljudi i kasnije sjećanja na ta djela definiraju kao osobe.

In a series of lithographies and drawings Memories of Grandfather through visual arts I tried to show the concept of metonymy and connect it to my memories of his grandfather, with whom I grew up. The sadness of loss of a loved one I tried to transfer in a series of works featuring his life and  our precious memories. Through the details of his life and items that he had been using I tried to find links with my own live and to discover the impact of  these items on my life. Instead of a literal view of a moment or illustrations of some events carried out with Grandpa, I based my work on the items that he loved and which remind me of him. Like his leather doctors bag, playing cards and chess, which he gave me. Through visual art I have tried to explore and find links to my own character, physical appearance, habits, and similar items of interest with my grandfather. In this series of works I wanted to show how the deeds of people and later the memory of those deeds define as persons.

Tijekom posjeta Latvijskoj umjetničkoj akademiji u travnju 2014, u sklopu Erasmus programa za nastavno osoblje Sveučilišta u Zagrebu, posjetio sam zgradu KGB-a. Prilikom mog posjeta zgradi u tijeku je trajalo postavljanje izložbe suvremene umjetnosti KGB Building File No. 1914/2014. Cijelu zgradu sam obišao uz vodstvo kustosice izložbe koja mi je objasnila povijest i značenje same zgrade. Imao sam priliku posjetiti podrumske ćelije te dvorište u kojima su ubijali i mučili ljude koji nisu bili podobni politici Sovjetskog Saveza. Također, obišli smo i urede u kojima su ljude ispitivali i odlučivali o njihovim sudbinama. Pošto sam grafičar, fascinirali su me podovi u uredima koji su prekriveni linoleumom. Linoleum kao prilično mekani materijal na sebi ima ožiljke od godina hodanja po njemu. Memorija koju u sebi nosi materija, u ovom slučaju linoleum naveo me na razmišljanje o umjetničkom radu na tu temu. Zbog fascinacije tim linoleumom koji nosi auru mjesta na kojem je počinjeno zlo odlučio sam ga uzeti  te fotografijom dokumentirati taj čin u svrhu dokaza. Ideja djela je da u linoleum sa poda ureda u kojem su odlučivali o sudbini ljudi, ugraviram prizor iz podrumske ćelije u istoj zgradi u kojoj su mučili i ubijali ljude.

During my visit to the Latvian Academy of Art in April 2014, as part of the Erasmus program for teaching staff of Zagreb University, I visited the building of the KGB. In the same time there were the preparations for the exhibition of contemporary art KGB Building File No. 1914/2014. With the guidance of the exhibition curator who explained the history and significance of the building we passed all floors. I had the chance to visit the basement cells and a courtyard in which they killed and tortured people who were not eligible to Soviet politics. Also, we visited the offices in which the people were interrogated and their destiny was decided. Since I’m a printmaker, the floors in offices that were covered with linoleum, fascinated me. Linoleum as a rather soft material had scars from years of walking on it. The memory of the matter, in this case, linoleum, led me to thinking about the artistic project on the subject. Due to the fascination with linoleum that carries an aura of the place where evil crimes were committed I decided to take the linoleum from the floor and photography as evidence. The idea is to engrave scene from the basement cells where they tortured and killed people with the linoleum from office floor where they decided the fate of people.

Tragom jednog citata japanskog drvorezbara Shika Munakate (1903.–1975.) započela je moja drvorezna epizoda.Munakata je napisao: „Savjetujem laiku da indijskom tintom premaže ne izrezbarenu dasku, položina nju papir i utisne je. Dobit će crni otisak, ali taj ishod ne predstavlja crnilo tinte, već crnilo otiska. Cilj nam je sad tom otisku udahnuti više života i više moći rezbareći njegovu površinu. Što god da izrezbarim ja uspoređujem s ne izrezbarenim otiskom i pitam se koji je otisak ljepši, snažniji, dublji, u kojem ima više važnosti, pokreta, smirenosti? Ako tu nalazim bilo što, što je manje vrijedno od ne izrezbarene daske, onda nisam stvorio svoj otisak. Izgubio sam od daske.“ U  doslovnom iščitavanju citata pronašao sam izazov za prijevod istog u likovno-grafički eksperiment.

From tracing a quote of Japanese wood carver Shika Munakate ( 1903rd to 1975th ) began my woodcarving episode. Munakata wrote: “I suggest that the person cover the un-carved wood board with Indian ink, put the paper on the board  and pressed it. Print will be black, but that outcome is not a blackness of ink, but blackness of a print. Our goal is now to breathe more life and more power into carving its surface. Whatever I carve I compare with un-carved print and wonder what print is more beautiful, stronger, deeper, in which print is more importance, movement, calmness? If you find anything that is worth less than un-carved board, then I didn’t create my own print. I have lost from the board. In “literally” reading quotation I found a challenge to translate the same quotation into visual graphic experiment.

U seriji radova Zaboravljani trenutci želio sam na vrlo velikim formatima papira (210 x 150cm) prikazati jednostavne i nepretenciozne trenutke u životu koje često zaboravimo. No nekada, upravo takvi trenuci, imaju vrlo važnu ulogu u našim životima, jer nas nesvjesno definiraju. Prvi rad prikazuje tri prijatelja, koja sjede na molu na plaži i pričaju. I druga dva rada imaju po tri protagonista. U sljedećem radu na pješćanoj plaži sjede djed, otac i sin, te kartaju. Dok na trećem radu tri lika sjede na plaži i gledaju zalazak sunca. Male događaje, koje često zanemarujemo želio sam istaknuti velikim formatom i vrlo detaljnim načinom crtanja. Time sam pokušao naglasiti značaj ovih vrlo banalnih i jednostavnih trenutka iz života i dati im dublji smisao. Bilo mi je vrlo zanimljivo crtački prikazati osobe koje sam promatrao izdaleka, nisam ih osobno upoznao. A, s druge strane, same njihove pojave, geste i razmišljanje o njima i trenucima koje upravo provode zajedno, na mene su ostavile snažan dojam.

The series of drawings “Forgotten moments” is trying to capture and distinguish certain moments in life. These moments are not special moments that people normally bring forward as most important and life changing. But, often in life these small and almost forgotten moments can change our life and make us the persons we are. On each of three drawings dimensions 210 cm x 150 cm are three characters in no correlation with each other. The characters are sitting near each other but are in no physical contact whit each other.  The drawings are made with Indian ink and pen, and acrylic. They are a reminder that we have to appreciate small things in life.

U  instalaciji Beskonačnost najdražih stvari želio sam prikazati život poslije smrti kao beskonačno mjesto na kojem se nalaze predmeti i trenuci iz naših života koji su imali najviše utjecaja na nas. Svaki predmet na grafikama je svojevrsna alegorija određene radnje ili određenog pojma. Posjetitelj prilikom ulaska u galeriju može primjetiti red stolaca, potom prikaz ljudi iz čekaonice, zatim prikaz stepenica, koje vode do serije grafika s alegorijama. Prva alegorija odnosi se na prijateljstvo, a grafika prikazuje bezbrižan dan i skakanje na vjetru s prijateljima. Druga alegorija odnosi se na umjetnost, a prikazuje štafelaj sa slikom, na kojoj su prikazane sljedeće tri alegorije. Potom slijedi alegorija sna ili odmora, a na grafici je prikazan krevet. Zatim slijedi alegorija znanja, koja je prikazana putem stola s knjigama. Te posljednja grafika, na kojoj je prikaz kamp kućice, kao alegorije doma. Osoba koja sjedne na stolicu, nesvjesno postaje dio rada, te se priključuje osobama sa prvog rada koji sjede u čekaonici i čekaju da krenu u beskonačnost.

Eternity of favorite things is an instalation in which I try to imagine afterlife as a place where all our favorite belongings from this life is gathered. It is a series of 7 graphic works. They are placed as an installation with chairs. The viewer who sits on chairs becomes the part of the work and starts to wait in line (with other people from first work in installation) for a place in my Eternity of favorite things seen on other graphics. Assuming that the man recapitulates his life at point of death, I am presenting the memories that one would perceive as most important in their lives. I am also interested in whether there is a universal model of the most important memories that can be applied to every person.

Seriju grafika u tehnici bakropisa i suhe igle, nazvao sam Autoportreti  temperamenata. Ova serija radova propituje temperamente (sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik) koji čine osobnost. Pokušao sam uprizoriti karakter svakog pojedinog temperamenta kroz adekvatan tip crteža. Putem teorije citata u suvremenoj umjetnosti, posudio sam stil crtanja četriju poznatih umjetnika koji za mene reprezentiraju svaki od tih karaktera. Tako da sam za flegmatika upotrijebio stil crtanja Jirija Anderlea, za kolerika Luciana Freuda, za melankolika Davida Hockneya, te za sangvinika stil Chucka Closea. Tijekom jedne godine učio sam crtati kao odabrani umjetnici te na kraju napravio završnu grafiku za svaki temperament.

Self –portraits of temperaments is a series of work which discusses different temperaments (sanguine, choleric, melancholic, and phlegmatic) in every person. I tried to capture the spirit of each type of temperament by finding different drawing style for presenting each temperament in me. Through theory of quotation I borrowed the different drawing styles for each temperament from famous artists who were making self-portraits. For phlegmatic I chose the drawing style of Jiri Anderle, for choleric I chose Lucian Freud, for melancholic David Hockney and for sanguine Chuck Close. During one year I was learning the drawing techniques of every artist and then I made prints for each character. All works have been made in graphic techniques etching and dry point.